Podrinje-Srebrenica

Eselamu alejkum, pozdravljam vas, dragi gosti i prijatelji!

I apologise to our English-speaking guests for having prepared my presentation only in Bosnian. I’d be happy to talk to you in English after the ceremony.

Iako je ovo tužan povod, lijepo je vidjeti da ste došli da izrazite solidarnost i suosjećanje s nama preživjelim Srebreničankama i Srebreničanima, jer bol i patnja, kao i humanost koju dijelimo, nam pripadaju zajednički.

Moje ime je Šeherzada Gabeljić, dolazim iz Srebrenice, iz grada u kojem sam provela svoje rano djetinjstvo, gdje sam bila tako blizu smrti, a ipak preživjela. Preživjela sam, ali sam u Srebenici izgubila sve: svoje roditelje, svoj dom i svoje djetinjstvo. Često poželim da je to sve bio samo ružan san, ali nažalost Srebrenica je bila i ostala  moja okrutna stvarnost, stvarnost koju nijedno dijete niti odrasli nisu očekivali, a kamoli zaslužili.

Imala sam 5 godina, 1992. godine, kada smo jedne noći morali bježati iz naše kuće. Otišli smo u Sućesku tražiti neku sigurnost i mrvu hljeba da bi preživljeli. Nažalost, ni tu nije bilo sigurnosti. Srpske granate su zasipale Sućesku i jedna od njih je ubila moju mamu. Bio je to prvi tužan dogadjaj i početak stradanja moje familije. Ja to, naravno, nisam tada potpuno ni razumjela, nisam razumjela da moju mamu nikada više neću zagrliti i osjetiti se sigurnom u njenom zagrljaju. Kasnije smo iz Sućeske otišli u izbjegličko naselje u Zeleni Jadar i tu smo ostali sve do pada Srebrenice.

Sjećam se kako smo imali samo jedan obrok dnevno, hodali bosi i zakrpljeni, preživljavali dan za danom, neznajući da li će našoj  patnji jednom doći kraj.

Svog Babu sam vidjala jednom mjesečno kada se vrati iz potrage za hranom, nekad s punim, nekad s praznim njegovim zelenim ruksakom. 9-og jula 1995. sam ga zadnji put vidjela i sjećam se da je na sebi nosio svoje predratne, zakrpljene farmerice. Mnogih stvari više nisam sigurna da li ih sjećam ili sam ih preuzela iz sjećanja i priča moga brata i moje tetke. Ipak, svi troje se sjećamo riječi moga rahmetli oca kada smo se rastajali tog 9. jula. Svojoj sestri, a našoj tetki koja nam je bila kao druga mati otakako nam je mati ubijena, je rekao: “Mino, čuvaj mi moju djecu, ko Boga te molim, pa ćemo se uskoro vidjeti”. Oni je s hiljadama drugih očeva krenuo prema Tuzli preko šume. Nažalost, prošle su hiljade dana i noći, već 15 godina je prošlo,  a njega više nikada nismo vidjeli. Tetka Mina nas je pazila sve ovo vrijeme kako je i obećala našem ocu.

Preživjeli smo Potočare, iako zamalo mog brata koji je imao 12 godina, četnici nisu odvojili. Rahmetli Djed ga je nekako uspio sačuvati. Gledala sam kako muževe, braću, sinove, pa čak i maloljetne dječake otimaju ženama iz ruku i odvode na put odakle se nikada neće vratiti. Preko 8 hiljada muškaraca i dječaka  su nestali bez traga.

Čekali smo oca da nam dodje, stavljali njegovo ime na razne spiskove, išli u Crveni križ i razne druge organizacije, ali od oca nije bilo nikakvih vijesti. Onda smo, nemajući kuda, s tetkom Minom došli u Australiju.

Teško je pričati o Srebrenici, teško je opisati prazninu u životu i u duši bez majke i oca. Teško je prihvatiti istinu da su ubijeni na pravdi Boga, ali sam svjesna da moramo tražiti riječi kojima bi opisali našu tragediju. Kako pričati o zlu kroz koje smo prošli i preživjeli kad znamo da su  mnogi naši stradali? Izmedju njihovih smrti i naših života nema nikakve razlike, jer mi smo ostali da živimo u svijetu koji je trajno i nepovratno obilježila smrt naših najmilijih. Nedostaju nam svakog dana i nedostajat će nam dok smo živi.

Mi, preživjela djeca Srebrenice koji smo izgubili naše roditelje i familiju, znamo šta znači bol, šta znači tuga, šta znači samoća... Znamo šta znači kada vam ubiju cijelu familiju. Mi znamo šta znači s bolom leći, s tugom ustati. Zato nećemo nikad prestati govoriti o Srebrenici, da se Srebrenica više nikad i nikome ne ponovi. Ali i da se nikad ne zaboravi!

Kao dijete Srebrenice, ja takodjer zelim poručiti da mi nismo nekakve sirote koje treba sažaljevati i dijeliti im sadaku. Mi smo djeca čiji su roditelji nestali u genocidu i koliko god osjećamo ožiljak na svojim srcima, mi se isto tako ponosimo svojim roditeljima i znamo veličinu njihove žrtve. Mi činimo sve kako bi naši roditelji bili ponosni na nas, sve što radimo radimo i za njih, jer dok smo mi živi, živjet će i oni sa nama.

Zato ja danas stojim ovdje ispred vas i kao kćer svojih rahmetli roditelja, Babe Ibrahima i Mame Ramze. I zbog njih sam smogla snage i pokušala pretočiti u riječi uspomenu na njih i sve druge žrtve srebreničkog genocida. Hvala Vam i u njihovo ime.